Beograd 03.02.2015.

Car Dusan, spomenik ispred Palate pravde

foto: Milovan Milenkovic

Čekajući zakonske promene

Dug put do Istanbula

Primeniti Istanbulsku konvenciju u prvom redu znači daleko veći angažman države ne samo u zakonodavnom okviru već i u onom praktičnom. Ne samo da će se krivična dela morati jasnije definisati i uvesti neka nova već će biti potrebno i jasno odrediti nadležnosti državnih organa

Već dobrano kasnimo: nismo ni blizu pripremama za izmjene Krivičnog zakonika i ostalih procedura koje zahtijeva Istanbulska konvencija, koja je stupila na snagu 1. avgusta 2014. godine, koju je i Srbija među 20 zemalja dosad ratificirala. Konkretno, riječ je o Konvenciji Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, po čijim ćemo odredbama morati osigurati krivično-pravnu intervenciju u odnosu na djela psihičkog i fizičkog nasilja, proganjanja, seksualnog nasilja uključujući i silovanje, ali i trgovine ljudima, kao i zaštite djece.

SILOVANJE: Kao prvo, trebat će izmijeniti neke zakonske opise i odredbe. Recimo, one o silovanju. U našem zakonodavstvu – ali i u praksi – i dalje se traži da žrtva, silovana žena, dokaže da je pružala otpor, što se dokazuje fizičkim ozljedama. Ako nema ogrebotina, podljeva, razbijene vilice i slično, teško će do pravde, jer se optuženi za silovanje najčešće brane izjavama da je žrtva dobrovoljno pristala na seksualni odnos, te negira da je primijenio bilo kakvu silu ili prijetnju prema žrtvi. U tom kontekstu, žrtva silovanja koja nije pružila otpor da bi sačuvala živu glavu, koja se – što nije rijetko – “oduzela” od straha, nema šansi po sadašnjem stanju stvari dokazati da nije pristala na seksualni odnos, da njeno “ne” nije bilo stvarno.

U onom malom broju (teško je, kažu istraživanja, i procijeniti tzv. tamnu brojku kriminaliteta) slučajeva koji dođu do pravosudnih organa, žrtva se suočava s produženim mentalnim silovanjem: najprije susret s policijom, neosiguranim medicinskim tretmanom, potom s nadležnim tužiocem, da bi se – ako do podizanja optužnice dođe – na sudu ponovo susrela sa silovateljem, advokatima i pitanjima koja ponovo povređuju njeno dostojanstvo, te nerijetko i ponovljenim suđenjem, kad mora sve proći ispočetka. Osim toga, kazne za krivično djelo silovanja su izrazito niske, osim u slučajevima kad je žrtva pretrpjela teške tjelesne povrede, ali i onda sudovi na strani počinioca nalaze olakotne okolnosti, otegotne gotovo nikad, kako to pokazuje praksa naših sudova. Jer, kod krivičnog djela silovanja svjedoka nema, a ako nema povreda, ostaje tek riječ protiv riječi: znamo čija je u patrijarhalnom društvu jača.

O silovanju u braku da se i ne govori: tek tu se teško dolazi do pravde, što zbog needuciranosti sudaca i tužilaca, što zbog predrasuda i tradicionalnih društvenih odnosa u kojima žena mora da trpi, jer je sve drugo sramota. Jedno davno zagrebačko istraživanje silovanja konstatiralo je, među ostalim, da žene koje su silovane od nekog “sa strane” (ne u braku) i koje su se usudile to prijaviti, gotovo u pravilu nisu sačuvale brak, jer su naišle na osudu i bračnog partnera, i njihove okoline. Jer, da “sama nije izazivala”, to joj se ne bi dogodilo.

MERE: Primijeniti Istanbulsku konvenciju u prvom redu znači daleko veći angažman države, ne samo u zakonodavnom okviru, već i u onom praktičnom. Ne samo da će se krivična djela morati jasnije definirati i uvesti neka nova, već će trebati i jasno odrediti nadležnosti državnih organa koji rade na slučajevima nasilja u obitelji, nad ženama, ali i djecom koja nasilju prisustvuju. Kad je o policiji riječ, na primjer, koja je u dosadašnjoj praksi nasilnike uglavnom tek opominjala, rijetko privodila, a i u tim slučajevima ih najčešće puštala na slobodu već nakon 12 ili 24 sata; praksa pokazuje da su mnogi od njih potom nastavljali ono što su započeli prije nego što su privedeni, sada još bješnji zbog toga što ih se žena usudila prijaviti policiji.

Istraživanja kažu i to da nisu rijetki slučajevi da su kućni nasilnici “naslagali” veliki broj prekršajnih i krivičnih prijava, poneki i presuda, zbog nasilja u porodici, ali da niti to nije izazvalo pojačanu pažnju policijskih organa, naprotiv.

Naši propisi poznaju i mjere koje se mogu primijeniti u slučajevima nasilja: od udaljavanja iz stana ili kuće, do zabrane prilaska zlostavljanoj ženi. Udaljavanje iz kuće izriče se rijetko, iako su zakonske izmjene odredile da se nasilnik može udaljiti bez obzira na to čije je vlasništvo nekretnina, što je bila vrlo važna izmjena ako znamo da se u našem tradicionalnom društvu vlasništvo nad nekretninom – makar bila i zajednički stečena – vodi na muškarca, rijetko i na ženu. Suprotno zakonskim odredbama, u velikom broju slučajeva ženama i njenoj (njihovoj) djeci ostaje tek neka “sigurna kuća”, ali i to nije trajno rješenje.

Istanbulska konvencija predviđa da država takvim ženama mora osigurati pomoć: subvencionirano stanovanje znači da bi im se pomoglo u participaciji ili čak oslobađanju od plaćanja komunalija, u traženju posla, psihološkoj pomoći njima i njihovoj djeci (o djeci, inače, država uopće ne vodi računa), pravnu pomoć pri eventualnom razvodu… Sve ono za što će država reći da nema novca i da je loša ekonomska situacija.

Tu su i centri za socijalni rad, kojima je prepuštena ona prva “stepenica” u registraciji i obradi nasilja u porodici. Posljednji podaci o tome obuhvaćeni su u izvještajima za 2012. i 2013. godinu, po kojima proizlazi da centri u malom broju slučajeva prosljeđuju podatke o ugroženim ženama i porodicama sa problemima s nasiljem, a još u manjem broju slučajeva prate kakva je situacija u takvim porodicama nakon što im je nasilje prijavljeno. Konvencija nalaže da i centri za socijalni rad o tome moraju voditi preciznu evidenciju, kao i postupati po onim ovlaštenjima koja su im zakonom data.

Niti izvještaji o presudama nisu dovoljni pokazatelji, zato što nasilnička krivična djela prema ženama nisu jasno izdvojena iz generalnih podataka, a i to traži Konvencija.

Ona traži od država potpisnica, pa tako i od Srbije, da se ustanovi mreža pomoći žrtvama porodičnog nasilja. Tako bi trebalo ustanoviti SOS telefone za žrtve 24 sata dnevno, službe psihosocijalne pomoći, efikasne institucije za pomoć i hitnost postupka, koji je i sad određen na papiru, ali ne i u praksi. Osim toga, u sve bi trebalo po slovu Konvencije uključiti nevladine organizacije koje se bave nasiljem u porodici, nad ženama i djecom, ali i na njih se nerijetko gleda s neodobravanjem u društvu, kao i među onima koji kroje godišnje budžete za nevladin sektor.

U tom svjetlu, ne treba zaboraviti i one koje se bave sprečavanjem trgovine ljudima, s obzirom na to da su upravo žene i djeca najčešće žrtve tog kriminala. I tu je ponovo problem neefikasnosti države: tek rijetki slučajevi trgovine ljudima završavaju pred sudovima, usprkos tome što znamo da je to itekako razvijen “biznis” u Srbiji i okolnim zemljama regije.

ŽRTVE: Kad je o žrtvama silovanja i porodičnog nasilja riječ, one ni tokom pretkrivičnog, niti krivičnog postupka, niti nakon njega, nemaju ama baš nikakvu zaštitu ni prava. Kao prvo, ni na šta od već navedenih zahtjeva Konvencije ne mogu računati. Mogu tokom krivičnog postupka, u statusu oštećene strane, sudjelovati u njemu, ali nerijetko i ne znaju svoja prava i treba im advokat. Nema propisa da – kao i optuženi za teška krivična djela – mogu imati advokata po službenoj dužnosti, zakona o besplatnoj pravnoj pomoći već godinama nema (usprkos stalnim najavama i obećanjima), žrtvama neće biti dostavljena presuda kao strankama u postupku… Teško je očekivati da će žrtva sama sjediti u sudnici nakon što je po tko zna koji puta dala iskaz i prošla kroz ponovnu traumu (a prije toga i ne može biti na suđenju), kao i da će moći podnijeti financijski teret sudskih taksi, advokata i ostalih stvari koje su prepreka dolasku do pravde. Uostalom, sve govori da je pristup građana pravdi iz godine u godini sve teži u zemlji Srbiji.

Tome svjedoči i činjenica da, usprkos lanjskoj intervenciji povjerenice za ravnopravnost Nevene Petrušić, redovni profesor kragujevačkog Pravnog fakulteta Branislav Simonović nije iz svog udžbenika krivičnog prava izbacio sljedeće: “U praksi su ređi slučajevi da žrtva silovanja nije dala doprinos nastanku krivičnog dela i da se pre izvršenja dela nije poznavala sa učiniocem”, nego se “nepromišljeno ponašala” usamljeno hodajući u kasnim večernjim satima, pa se “objektivno dovela u situaciju da postane žrtva”. On nalazi i razne motive za podnošenje “lažnih prijava za silovanje”, pri čemu je najnebulozniji onaj da ga treba tražiti “u fantaziji ženskih osoba i želji za senzacionalizmom”.

Već po tome se vidi koliko će težak biti put promjene zakona i primjene Istanbulske konvencije.

Tatjana Tagirov